Između/In between_ za otvorenje
Skupnom
studentskom izložbom pod nazivom Između/In between otvaramo novu
izlagačku sezonu Studentske galerije. U novoj akademskoj godini čija je prva
polovica već na odmaku, a nova 2013. (ako preživimo sudbonosni 21.12.) željno nas
iščekuje s novim izazovima i zadacima, a ujedno i s novim brodolomima i kontinuiranim
hrvanjima. Ishod kojem težimo je ostvarenje željenih i zadanih ciljeva za kvalitetnijim,
aktivnijim i progresivnijim oblikovanjem
i razvojem studentske kulture na našem riječkom Sveučilištu. Nakon polazišne
USSUD-ove inicijative (Unapređenje studentskog standarda u domeni kulture) na kojoj smo produbili
spoznaju dubine stanja stvari u kulturi, u novoj 2013. nas očekuje sučeljavanje
sa svim preprekama koje neminovno zakidaju vrijednosti kojima težimo i koje
cijenimo u umjetnosti, kulturi i na području društveno-humanističkih
djelatnosti. Nalazimo se također u mnogočemu i između i na granici,
a u nekim od segmenta područja djelovanja moramo priznati da smo i na rubu; još
uvijek smo veći dio smo jedne inertne stvarnosti, dio horde narikača za boljim
sutra. Većina pripada skupini pasivnih promatrača. Mi studenti, pojedinci i
skupine, i aktivni promatrači težimo promjenama. Ne želimo biti na rubu, ni u vakuumu
neafektivnih i nedjelotvornih stanja čistog bivanja. Tražimo najbolji mogući izlaz, težimo boljim rješenjima,
nastojimo utjecati, želimo valorizirati i evaluirati, odgovarati i propitivati.
Želimo biti u središnjem krugu i epicentru stvarnosti i zbilje, a ono između
što nas češće ograničava nego oslobađa nastojimo otkloniti, nadići i prerasti.
Gdje je to zapelo na
području umjetničke djelatnosti koja uključuje i stvaraoce i promatrače i
stručnjake? Što je to između nas, a što nam prijeći boljem razumijevanju
odnosa i zakona unutar vizualne komunikacije u domeni umjetnosti i kulture? Postoji
li između nas- između onih koji primaju vizualne informacije-
publike i između onih koji ih šalju- umjetnici i onih koji vizualno interpretiraju
ili istražuju jaz i osjetljivija
provalija nerazumijevanja, nejedinstva i disharmonije.
Navedenim pitanjima i mogućim novim dijagnozama za ona
stanja i okolnosti koja možemo svesti pod nazivnik između, predstavljanjem ove studentske galerijske inicijative želimo
otvoriti prostor za razmišljanje, moguće odgovore i prijedloge, moguća rješenja
za neke nove otklone i nove korake u sredini koju svi na neki način svojim bivanjem
stvaramo i na nju djelujemo; bez obzira bilo ono pasivno ili aktivno.
Od 28 prijavljenih studenata sa svih postojećih Akademija
likovnih umjetnosti i srodnih obrazovnih institucija na nacionalnoj razni na
natječaj za izložbu četveročlani žiri (u sastavu: Maja Mustač i Sara Salamon,
autorice kustoskog projekta Studentske galerije za izložbu Između/In between; Lara Badurina, vizualna umjetnica i docentica na
APURI-u i Ksenija Orelj, kustosica u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti,
Rijeka) odabrao je 5 radova šestorice izlagača. Matej Bosnić i Dragoslav
Dragičević dolaze nam sa splitskog UMASA (Umjetnička akademija Sveučilišta u
Splitu), a studentice Monika Rajkovača i Tijana Mihailovič s matične riječke
Akademije primijenjenih umjetnosti. Na natječaju je prošao i rad dizajnerskog
dvojca, Lane Petrak sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta koji je izvela kao
zajednički projekt s kolegom Janom Martinom Hopfom s Minhenskog sveučilišta
(student industrijskog dizajna).
Žiri je prije svega vrednovao kvalitetu izvedbe rada
te podudarnost i cjelovitost izvedenog sa zamišljenom idejom. Odabrali smo
radove koji odišu i održavaju vizualnu i konceptualnu cjelovitost, a mogu su-djelovati
i funkcionirati zajedno u određenom ograničenom zadanom izložbenom prostoru. Dan
izložbeni prostor- Akvarij; prostor u sklopu studentske prehrane riječkog
Studentskog centra na Kampusu na Trsatu želi postati početno kulturno
studentsko sastajalište u začecima stvaranja i postepene realizacije ideje koja
se zove riječki Studentski kulturni centar. Kako se nosi s tako velikim i
zahtjevnim izazovom vidljivo je u samoj trenutnoj organizacijskoj i mogućoj izvedbenoj
strukturi, a da li može opstati kao prostor koji nosi podnaslov većih
značenjskih razmjera, uvjeriti ćemo se kroz naredno novo kalendarsko razdoblje.
O radovima
Svjetlosni ambijent Mateja Bosnića U prostoru i
vremenu je multimedijalna projekcija u kojoj se posredstvom umjetnog
svjetla stvara optička manipulacija slike. Percepcija dubine prostora dobiva se
digitalnim multipliciranjem slike
slikarskog štafelaja. Ambijentalna
vizualizacija na površini zida ulazi u širu prostorno-vremensku dimenziju. U međuprostor
između objekta koji kamera snima-
štafelaja i projekcije istog, ulazi promatrač i svojim kretanjem i pokretima postaje
dio vizualnog ambijentalnog sadržaja. U kadar inscenirane optičke iluzije
svjetlosti ulaze u odnos svi objekti ili subjekti koji se uz onaj osnovni-
štafelaj, u određenom vremenskom segmentu sokole na zajedničkom terenu koji
sintezom različitih elemenata (svjetlost, prostor, promatrač, drugi objekti)
tvori cjelovito umjetničko djelo. Matej svojom ambijentalnom intervencijom želi
ukazati na granice između stvarnosti
i novih virtualnih elektronskih prostora. Digitalna tehnologija omogućuje sagledavanje
novih prostornih dimenzija, a postojeći tehnološki napredak sve jače utječe na
odnos između naše opipljive i
virtualne stvarnosti.
(Matej Bosnić, U prostoru i vremenu, 2012., foto: Ana-Marija Petričević, S otvorenja izložbe 20.12.2012.)
Dragoslav Dragičević za razliku od Matejeve ambijentalne digitalne
multiplikacije, u prostorne međuodnose i vizualno umnožavanje zalazi kroz trodimenzionalnu
instalacijsku kompoziciju. Na zidnoj pozadini u formi šahovske ploče strukturira
plastičku reljefnu mrežu koja se sastoji od 64 lijevane maske u formi
tradicionalnih venecijanskih maski. Maske su umnožene utiskivanjem u gipsani
kalup i pokrivene bijelim i crnim glazurnim pokrovom. Iza identično multipliciranih
ženskih lica kriju se anonimke bez identiteta. Sučeljene su s autoportretnom
prikazom u punoj plastici na drvenom stalku odmaknutom od zida. Prostornim
odmakom autoportretiranog od identičnih multipla naglašava distancu između identificiranih
onih drugih i samog sebe. Oni drugi, su žene- čiji um loše poznaje i svi oni sa
splitske akademije s kojima je bio za vrijeme studija u oporbi. Do potpunog
raskida s oporbenom stranom preostaje mu obrana diplomskog rada. Dragoslavova institucionalna
obrana neformalno je već prošla prihvaćanjem i izlaganjem spomenutog diplomskog
rada (Bez naziva) na 11. trijenalu hrvatskog kiparstva. Skulptorsku
instalaciju koju izlaže za Studentsku galeriju napravio je nakon izvedbe svojeg
diplomskog rada za vrijeme čekanja obrane istog. Oba spaja elementarno
ponavljanje autoportreta kao dijela instalacijskog konceptualnog
konstrukta.
(Dragoslav Dragičević, Bez naziva, 2012., kombinirana tehnika, foto: Ana-Marija Petričević, S otvorenja izložbe 20.12.2012.)
(Dragoslav Dragičević, 11. Trijenale hrvatskog kiparstva, Bez naziva, 2012., kombinirana tehnika, dimenzije promjenjive)
Personal space je dizajnerski produkt nastao kroz zajednički
projektni zadatak Lane Petrak i Jana Martina Hopfa na ljetnoj radionici
Conversations of space koja se održavala u
Ljubljani ovog kolovoza. Cilj i glavni zadatak radionice bila je izrada odjeće
ili instalacija za tijelo koje mogu kao zasebni objekti biti dio šireg
prostornog sklopa ili mogu djelovati kao intervencije u prostoru. Lana i Jan
Martin svoj zadatak izveli su u obliku polifunkcionalnog rješenja- platnenog
backpacka. Dobiveno rješenje učinili su mogućim dijelom svakodnevnog urbanog
prostora koji je namijenjen za međusobnu interakciju ljudi koja se u potpunosti
isključuje kada se rastvaranjem backpacka otvara višestruka konstrukcija kojom
treba ogrnuti nosioca- subjekta koji postaje epicentar načinjene konstrukcije. Platnena
višedijelna konstrukcija postaje omotač oko subjekta nosioca te se oni zajedno
tretiraju kao sastavni dio ambijentalnog urbanog prostora. Novom
konstrukcijskom cjelinom stvara se rastvaranjem platnenog backpacka. Subjekt koji
se nađe unutar platnene konstrukcije postaje jednak objektu odvojenom od
vanjskog prostora i svijeta te odcjepljen od izravne komunikacije sa subjektima
u vanjskom prostoru. Uronjen je u svoj intiman svijet i distanciran od utjecaja
okoline. Rastvorena platnena konstrukcija u formi zatvorenog šupljeg objekta
slična je čahuri čija unutrašnjost istovremeno daje osjećaj sigurnosti i potrebite intimne izolacije. Subjekt se
ponovo oslobađa i otvara kada se platnena konstrukcija sakupi u prvotni platneni svežanj.
(Lana Petrak i Jan Martin Hopf, Personal space, 2012., fotografija)
(Lana Petrak i Jan Martin Hopf, Personal space, 2012., foto: Ana-Marija Petričević, S otvorenja izložbe 20.12.2012.)
Monika Rajkovača i Tijana
Mihailović odgovaraju na zadanu temu fotografskim medijem. Monika se u
svojim svjetlopisima igra s linijom i pokretom. Njen fotografski niz je crtački zapis oblika, linija i svjetla. Optička
vizualizacija linijski definiranog pokreta je produkt eksperimentiranja s
ekspozicijom fotoaparata. U samom nazivu fotografske serije – Vodena abdukcija, Monika sugerira
čitanje nastalih radova. Abdukcija kao pojmovna oznaka za naziv njenog rada
omeđena je prema fiziološkom određenju
pojma, koji se definira kao odmicanje od središta, ili gibanje i razmicanje od
epicentra, od žarišnog energijskog polja. Odmicanje u ovom slučaju izaziva
repeticiju oblika, a proširivanje ekspozicije fotoaparata dinamizira vibrantnost
žarišne svjetlosne zone. Monikino crtanje sa svjetlom otkriva duboki
grafizam kojemu ona podliježe i u svojem slikarskom i grafičkom radu. Grafički
pristup zamjetan je i u svjetlosnom umnožavanju identičnih oblika. Kao i na
svojim grafikama ili slikama tako i na
području fotografije Monika ispituje efekte i elemente likovnog izražavanja. Njeno
između je na razmeđu tehnologije
zadanog medija i postupka čiji je svjetlosni
zapis vizualni trag.
(Monika Rajkovača, Vodena abdukcija, 2012.)
Tijana na svojoj
fotografiji zadržava klasičnu ekspoziciju i prikazuje nam inverznu situaciju u
kojoj mimetičko (kamen) postaje zrcalna slika odraza u vodi koji stapa
prikazivačko razgraničenje i sublimira prikazano u jedinstvenu dvodimenzionalnu
vizualnu/metaforičnu cjelinu. Iako odraz u vodi definira međuodnos onog između,
jedinstvo fokusiranog fotografskim objektivom se može izjednačiti s fizičkim i
kemijskim procesima sublimacije. Proces sublimacije uključuje plinovito stanje
tvari koje prelazi izravno u krutu tvar bez tekuće međufaze. Na istovjetan
način Tijanine fotografske elemente sublimacije možemo vidjeti kao prelazak iz
plinovitog (odraz kamena u vodi) u kruto (kamen) stanje.
(Tijana Mihailović, Između, 2012.)
tekst/Maja Mustač (SG/2.god.diplom. stud. pov/pum)