Archive for siječnja 2013

srijeda, 2. siječnja 2013. § 0

S otvorenja izložbe Između/In between; četvrtak, 20.12.2012.
FOTO: Ana-Marija Petričević

 izlagači: Tijana Mihailović, Monika Rajkovača, Dragoslav Dragičević, Matej  Bosnić                                      
(u  Akvariju/Multi Art centru/Kampus)


                                      Maja i Sara






Radio Sova


                                                                                             Na Akademiji
                                                                                                (rad Dragoslava Dragičevića)




                                                                          Radio Sova

§ 0


Između/In between_ za otvorenje
Skupnom studentskom izložbom pod nazivom Između/In between otvaramo novu izlagačku sezonu Studentske galerije. U novoj akademskoj godini čija je prva polovica već na odmaku, a nova 2013. (ako preživimo sudbonosni 21.12.) željno nas iščekuje s novim izazovima i zadacima, a ujedno i s novim brodolomima i kontinuiranim hrvanjima. Ishod kojem težimo je  ostvarenje željenih i zadanih ciljeva za kvalitetnijim, aktivnijim i progresivnijim  oblikovanjem i razvojem studentske kulture na našem riječkom Sveučilištu. Nakon polazišne USSUD-ove inicijative (Unapređenje studentskog standarda u domeni kulture) na kojoj smo produbili spoznaju dubine stanja stvari u kulturi, u novoj 2013. nas očekuje sučeljavanje sa svim preprekama koje neminovno zakidaju vrijednosti kojima težimo i koje cijenimo u umjetnosti, kulturi i na području društveno-humanističkih djelatnosti. Nalazimo se također u mnogočemu i između i na granici, a u nekim od segmenta područja djelovanja moramo priznati da smo i na rubu; još uvijek smo veći dio smo jedne inertne stvarnosti, dio horde narikača za boljim sutra. Većina pripada skupini pasivnih promatrača. Mi studenti, pojedinci i skupine, i aktivni promatrači težimo promjenama. Ne želimo biti na rubu, ni u vakuumu neafektivnih i nedjelotvornih stanja čistog bivanja.  Tražimo najbolji mogući izlaz, težimo boljim rješenjima, nastojimo utjecati, želimo valorizirati i evaluirati, odgovarati i propitivati. Želimo biti u središnjem krugu i epicentru stvarnosti i zbilje, a ono između što nas češće ograničava nego oslobađa nastojimo otkloniti, nadići i prerasti.
 
Gdje je to zapelo na području umjetničke djelatnosti koja uključuje i stvaraoce i promatrače i stručnjake? Što je to između nas, a što nam prijeći boljem razumijevanju odnosa i zakona unutar vizualne komunikacije u domeni umjetnosti i kulture? Postoji li između nas- između onih koji primaju vizualne informacije- publike i između onih koji ih šalju- umjetnici i onih koji vizualno interpretiraju ili istražuju jaz i osjetljivija provalija nerazumijevanja, nejedinstva i disharmonije. 

Navedenim pitanjima i mogućim novim dijagnozama za ona stanja i okolnosti koja možemo svesti pod nazivnik između, predstavljanjem ove studentske galerijske inicijative želimo otvoriti prostor za razmišljanje, moguće odgovore i prijedloge, moguća rješenja za neke nove otklone i nove korake u sredini koju svi na neki način svojim bivanjem stvaramo i na nju djelujemo; bez obzira bilo ono pasivno ili aktivno. 

Od 28 prijavljenih studenata sa svih postojećih Akademija likovnih umjetnosti i srodnih obrazovnih institucija na nacionalnoj razni na natječaj za izložbu četveročlani žiri (u sastavu: Maja Mustač i Sara Salamon, autorice kustoskog projekta Studentske galerije za izložbu Između/In between; Lara Badurina, vizualna umjetnica i docentica na APURI-u i Ksenija Orelj, kustosica u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka) odabrao je 5 radova šestorice izlagača. Matej Bosnić i Dragoslav Dragičević dolaze nam sa splitskog UMASA (Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu), a studentice Monika Rajkovača i Tijana Mihailovič s matične riječke Akademije primijenjenih umjetnosti. Na natječaju je prošao i rad dizajnerskog dvojca, Lane Petrak sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta koji je izvela kao zajednički projekt s kolegom Janom Martinom Hopfom s Minhenskog sveučilišta (student industrijskog dizajna).  

Žiri je prije svega vrednovao kvalitetu izvedbe rada te podudarnost i cjelovitost izvedenog sa zamišljenom idejom. Odabrali smo radove koji odišu i održavaju vizualnu i konceptualnu cjelovitost, a mogu su-djelovati i funkcionirati zajedno u određenom ograničenom zadanom izložbenom prostoru. Dan izložbeni prostor- Akvarij; prostor u sklopu studentske prehrane riječkog Studentskog centra na Kampusu na Trsatu želi postati početno kulturno studentsko sastajalište u začecima stvaranja i postepene realizacije ideje koja se zove riječki Studentski kulturni centar. Kako se nosi s tako velikim i zahtjevnim izazovom vidljivo je u samoj trenutnoj organizacijskoj i mogućoj izvedbenoj strukturi, a da li može opstati kao prostor koji nosi podnaslov većih značenjskih razmjera, uvjeriti ćemo se kroz naredno novo kalendarsko razdoblje.

O radovima

Svjetlosni ambijent Mateja Bosnića U prostoru i vremenu je multimedijalna projekcija u kojoj se posredstvom umjetnog svjetla stvara optička manipulacija slike. Percepcija dubine prostora dobiva se digitalnim multipliciranjem slike slikarskog štafelaja.   Ambijentalna vizualizacija na površini zida ulazi u širu prostorno-vremensku dimenziju. U međuprostor između objekta koji kamera snima- štafelaja i projekcije istog, ulazi promatrač i svojim kretanjem i pokretima postaje dio vizualnog ambijentalnog sadržaja. U kadar inscenirane optičke iluzije svjetlosti ulaze u odnos svi objekti ili subjekti koji se uz onaj osnovni- štafelaj, u određenom vremenskom segmentu sokole na zajedničkom terenu koji sintezom različitih elemenata (svjetlost, prostor, promatrač, drugi objekti) tvori cjelovito umjetničko djelo. Matej svojom ambijentalnom intervencijom želi ukazati na granice između stvarnosti i novih virtualnih elektronskih prostora. Digitalna tehnologija omogućuje sagledavanje novih prostornih dimenzija, a postojeći tehnološki napredak sve jače utječe na odnos između naše opipljive i virtualne stvarnosti. 
(Matej Bosnić, U prostoru i vremenu, 2012., foto: Ana-Marija Petričević, S otvorenja izložbe 20.12.2012.)

 Dragoslav Dragičević za razliku od Matejeve ambijentalne digitalne multiplikacije, u prostorne međuodnose i vizualno umnožavanje zalazi kroz trodimenzionalnu instalacijsku kompoziciju. Na zidnoj pozadini u formi šahovske ploče strukturira plastičku reljefnu mrežu koja se sastoji od 64 lijevane maske u formi tradicionalnih venecijanskih maski. Maske su umnožene utiskivanjem u gipsani kalup i pokrivene bijelim i crnim glazurnim pokrovom. Iza identično multipliciranih ženskih lica kriju se anonimke bez identiteta. Sučeljene su s autoportretnom prikazom u punoj plastici na drvenom stalku odmaknutom od zida. Prostornim odmakom autoportretiranog od identičnih multipla naglašava distancu između identificiranih onih drugih i samog sebe. Oni drugi, su žene- čiji um loše poznaje i svi oni sa splitske akademije s kojima je bio za vrijeme studija u oporbi. Do potpunog raskida s oporbenom stranom preostaje mu obrana diplomskog rada. Dragoslavova institucionalna obrana neformalno je već prošla prihvaćanjem i izlaganjem spomenutog diplomskog rada (Bez naziva) na 11. trijenalu hrvatskog kiparstva. Skulptorsku instalaciju koju izlaže za Studentsku galeriju napravio je nakon izvedbe svojeg diplomskog rada za vrijeme čekanja obrane istog. Oba spaja elementarno ponavljanje autoportreta kao dijela instalacijskog konceptualnog konstrukta. 

                    (Dragoslav Dragičević, Bez naziva, 2012., kombinirana tehnika, foto: Ana-Marija Petričević, S otvorenja izložbe 20.12.2012.)

                (Dragoslav Dragičević, 11. Trijenale hrvatskog kiparstva, Bez naziva, 2012., kombinirana tehnika, dimenzije promjenjive)

Personal space je dizajnerski produkt nastao kroz zajednički projektni zadatak Lane Petrak i Jana Martina Hopfa na ljetnoj radionici Conversations of space koja se održavala u Ljubljani ovog kolovoza. Cilj i glavni zadatak radionice bila je izrada odjeće ili instalacija za tijelo koje mogu kao zasebni objekti biti dio šireg prostornog sklopa ili mogu djelovati kao intervencije u prostoru. Lana i Jan Martin svoj zadatak izveli su u obliku polifunkcionalnog rješenja- platnenog backpacka. Dobiveno rješenje učinili su mogućim dijelom svakodnevnog urbanog prostora koji je namijenjen za međusobnu interakciju ljudi koja se u potpunosti isključuje kada se rastvaranjem backpacka otvara višestruka konstrukcija kojom treba ogrnuti nosioca- subjekta koji postaje epicentar načinjene konstrukcije. Platnena višedijelna konstrukcija postaje omotač oko subjekta nosioca te se oni zajedno tretiraju kao sastavni dio ambijentalnog urbanog prostora. Novom konstrukcijskom cjelinom stvara se rastvaranjem platnenog backpacka. Subjekt koji se nađe unutar platnene konstrukcije postaje jednak objektu odvojenom od vanjskog prostora i svijeta te odcjepljen od izravne komunikacije sa subjektima u vanjskom prostoru. Uronjen je u svoj intiman svijet i distanciran od utjecaja okoline. Rastvorena platnena konstrukcija u formi zatvorenog šupljeg objekta slična je čahuri čija unutrašnjost istovremeno daje osjećaj sigurnosti i  potrebite intimne izolacije. Subjekt se ponovo oslobađa i otvara kada se platnena konstrukcija sakupi u  prvotni  platneni svežanj. 
                                                         (Lana Petrak i Jan Martin Hopf, Personal space, 2012., fotografija)
                           (Lana Petrak i Jan Martin Hopf, Personal space, 2012., foto: Ana-Marija Petričević, S otvorenja izložbe 20.12.2012.)

Monika Rajkovača i Tijana Mihailović odgovaraju na zadanu temu fotografskim medijem. Monika se u svojim svjetlopisima igra s linijom i pokretom. Njen fotografski niz je crtački zapis oblika, linija i svjetla. Optička vizualizacija linijski definiranog pokreta je produkt eksperimentiranja s ekspozicijom fotoaparata. U samom nazivu fotografske serije – Vodena abdukcija, Monika sugerira čitanje nastalih radova. Abdukcija kao pojmovna oznaka za naziv njenog rada omeđena je  prema fiziološkom određenju pojma, koji se definira kao odmicanje od središta, ili gibanje i razmicanje od epicentra, od žarišnog energijskog polja. Odmicanje u ovom slučaju izaziva repeticiju oblika, a proširivanje  ekspozicije fotoaparata dinamizira vibrantnost žarišne svjetlosne zone.  Monikino crtanje sa svjetlom otkriva duboki grafizam kojemu ona podliježe i u svojem slikarskom i grafičkom radu. Grafički pristup zamjetan je i u svjetlosnom umnožavanju identičnih oblika. Kao i na svojim grafikama ili  slikama tako i na području fotografije Monika ispituje efekte i elemente likovnog izražavanja. Njeno između je na razmeđu tehnologije zadanog medija i  postupka čiji je svjetlosni zapis  vizualni trag.  
(Monika Rajkovača, Vodena abdukcija, 2012.)
 
Tijana na svojoj fotografiji zadržava klasičnu ekspoziciju i prikazuje nam inverznu situaciju u kojoj mimetičko (kamen) postaje zrcalna slika odraza u vodi koji stapa prikazivačko razgraničenje i sublimira prikazano u jedinstvenu dvodimenzionalnu vizualnu/metaforičnu cjelinu. Iako odraz u vodi definira međuodnos onog između, jedinstvo fokusiranog fotografskim objektivom se može izjednačiti s fizičkim i kemijskim procesima sublimacije. Proces sublimacije uključuje plinovito stanje tvari koje prelazi izravno u krutu tvar bez tekuće međufaze. Na istovjetan način Tijanine fotografske elemente sublimacije možemo vidjeti kao prelazak iz plinovitog (odraz kamena u vodi) u kruto (kamen) stanje. 
                                        (Tijana Mihailović, Između, 2012.)

tekst/Maja Mustač (SG/2.god.diplom. stud. pov/pum)
Pokreće Blogger.