Mnogi značajni umjetnici prošlog
stoljeća usudili su se biti između ili na granici sa starim, tradicionalnim ili
nametnutim likovnim vrijednostima koje su podvrgnuvši propitivanju,
eksperimentu i istraživanju uspjeli pomaknuti ili totalno skršiti stvaranjem i
oblikovanjem novih vrijednosti.
Umjetnici poput Maljevića, Picassa, Kandinskog ili Duchampa koje slavimo
kao očeve prošlostoljetnog modernizma izdanci su novih umjetničkih stremljenja
započetih već u drugoj polovini 19. stoljeća s pobunom protiv ustaljenog
salonskog akademizma. Pobuna službeno počinje drugačijim likovnim pojavama
orijentiranima prema stvarnosti i prema vremenu i prostoru sadašnjice već na
samim Pariškim salonima, a uslijediti će odcjepljenjem od institucionalnog korpusa prvim Salonima
nezavisnih. Žestoka gorčina stvarnosti nadvladati će romantičarsku akademsku
pretjeranost i otvoriti vrata prvo realizmu, a kasnije i onima koji će
ostavljajući zadane stilske obrasce uroniti u svijet ekspresije unutarnjih
individualnih i kolektivnih potisnuća. Prvi stupovi avangarde poput
impresionista i realista utrti će put raznim –izmima nastalima u prva tri desetljeća 20. stoljeća. Oni koji su
se tada našli između, na granici starog i novog
ili između bunta i prilagođavanja
društvenim okolnostima, u snalaženju na području novih vizualnih tendencija sve
češće nailaze na otpor i institucionalna zakidanja u obliku
novih vladajućih totalitarnih režima.
Predratna, ratna i poslijeratna zbivanja uvelike će utjecati na globalna
duhovna i materijalna kretanja, a u vrtlogu nedaća katastrofalnih razmjera i
kroz period koji će uslijediti novim društvenim i ekonomskim zamahom, majstori vizualne umjetnosti dublje će
zaroniti u sferu nepredmetnog (ili neprikazivačkog) i apstraktnog ili nadrealnog
i podsvjesnog. Druga polovina stoljeća
zahvaćena je novim strujama svijesti koje iz distance odmjeravaju između prošlosti i uznapredovale
suvremenosti, a u odnosu na stvarnost umjetnik sadašnjost gleda s određenom
dozom podsmijeha i ironije. S druge strane, jaz između onih koji primaju
vizualne informacije - publike i između onoga koji ih šalje- umjetnik se
povećava i ostaje u većini slučajeva prilično nerješiv odnos.
Jesu li se nužne granice i postulati
vizualnog jezika i oblikovanja olako zapostavili ili se nedovoljno pomiču u
skladu s vremenom i kulturom koja uvjetuje umjetničku produkciju? Koji
društveni i kulturni faktori su stvorili provaliju nerazumijevanja i
neshvaćanja sadržaja sve dubljom, a koje elemente svakidašnjice su umjetnici
izostavili sa svojeg menija produkcije ako žele biti u suživotu i u koraku s
postojećom stvarnošću čija je virtualna dimenzija sve prisutnija i draža?
Maja Mustač
